Parvoviroza pasa predstavlja akutno i veoma zarazno oboljenje pasa izazvano parvovirusom pasa tip 2. Ovaj virus izaziva teško sistemsko oboljenje pasa koje je praćeno krvavim prolivom i srčanim oboljenjem kod mlađih kategorija. Bolest je naročito teška kod štenadi mlađe od dva meseca.

Izvor infekcije je u najvećem broju slučajeva izmet obolelih pasa u kome se nalaze velike količine virusa. Pošto se radi o veoma otpornom virusu u spoljašnjoj sredini, infektivni materijal može da se zadrži na dlaci, insektima i ljudima koji infekciju mogu da prenesu na velike udaljenosti. Kao posledica prisustva velikih koncentracija antitela u serumu, izlučivanje virusa prestaje 14 dana posle infekcije. Međutim, preboleli psi mogu na šapama i dlaci da nose virus duži vremenski period.

U nezaraženu populaciju pasa, oboljenje se unosi najčešće kontaminiranim materijalom kao i životinjama koje su prebolele infekciju, a koje su nosioci virusa. Od parvoviroze mogu oboleti psi svih uzrasta, mada se oboljenje najčešće javlja kod štenadi između 6 i 20 nedelja starosti. Štenad mlađa od 6 nedelja zaštićena su maternalnim antitelima, što znači da su na bolest naročito prijemčiva ona štenad koja nisu primila dovoljnu količinu antitela putem kolostruma ili placente. Takođe su na bolest prijemčiva štenad invadirana parazitima, kao i štenad kod kojih nije sproveden adekvatan režim vakcinacije. Što se tiče rasne predispozicije, prijemčive su sve rase pasa, s tim što se najveća prijemčivost kod rotvajlera i dobermana pinčera objašnjava genetskim faktorima.

Klinička slika

U kliničkoj slici bolesti kod odraslih pasa dominiraju simptomi oštećenja tankog creva, dok su kod štenadi prisutni simptomi oštećenja srčanog mišića. Smrtnost kod odraslih pasa je manja od 1 %, dok kod mlađih kategorija, uzrasta od 6 do 14 nedelja, može da dostigne i do 10 %. U zatvorenim populacijama prijemčivih pasa gde se ne sprovodi vakcinacija i gde nema mogućnosti lečenja, smrtnost iznosi i do 90 %.

Inkubacioni period traje od 4 do 7 dana. Prvo se javlja iznenadno povraćanje koje je praćeno depresijom, anoreksijom i porastom telesne temperature. Proliv se javlja nakon 6 do 24 h. Izmet je sa krpicama crevnog epitela, tečan, sive do sivo-žute boje, a sa napredovanjem oštećenja crevnog epitela i sa primesama krvi. U težim slučajevima iz analnog otvora se cedi krv. Naglašena je dehidratacija i gubitak tečnosti i ukoliko se ne pristupi nadoknadi tečnosti, pas brzo gubi kondiciju i ugine za 48 do 72 h po pojavi simptoma. Međutim, u slučaju da životinja preživi, oporavak je relativno brz.

Simptomi srčane slabosti se javljaju 3 do 7 dana po prestanku crevne faze i posledica su generalizacije oboljenja. Obično više od 50 % štenadi iz istog legla ugine u uzrastu od 8 nedelja, dok neka štenad uginu kasnije usled slabosti srca. Uginuća se javljaju naglo, štenad skiče, a cijanoza sluzokoža, otežano disanje, ubrzan rad srca i slab puls mogu da se produže na još 24 h. Upotrebom elektrokardiografa mogu da se primete naglašene promene u radu srca. Kod odraslih pasa, slabost srca može proticati subakutno. Kod ovih pasa se javljaju ubrzan rad srca sa aritmijama, slabost pluća, otežano disanje, bledilo, cijanoza sluzokoža i hladni ekstremiteti. Psi koji prebole ovu formu oboljenja posle više meseci, pa čak i godina, mogu da pokažu znake srčanih smetnji usled fibroze srčanog mišića. Srčani oblik parvovirusne infekcije pasa danas se retko javlja zbog primene vakcinacije i prenosa antitela sa kuje na štenad.

MILICA

Domaća maca
Starije mače

Pročitaj više…

Vakcinacija pasa protiv parvoviroze

Vakcinacija je najbolji način zaštite pasa od infekcije parvovirusom . Uspešna vakcinacija podrazumeva vakcinaciju prijemčivih jedinki. Ukoliko štenad poseduju pasivno primljena antitela od majke neće doći do stvaranja sopstvene zaštite kao posle vakcinacije. Otuda je vrlo važno prilagoditi protokol i vreme vakcinacije štenadi protiv parvoviroze. Da bi štene steklo imunitet na parvovirus , potrebno je dati tri doze vakcine. Prva doza može da se dâ u uzrastu od 8 nedelja. Ovo podrazumeva stogu izolaciju štenadi u uzrastu od 5 do 9 nedelja. Drugu I treću dozu treba dati 4 do 6 nedelja nakon prve sa razmakom

Značaj vakcinacije u postupku udomljavanja štenadi

Pre udomljavanja svako štene mora biti pripremljeno u pogledu imunizacije protiv najučestalijih zaraznih bolesti, kao što je parvoviroza. Jako često se dešava da nekoliko dana od udomljavanja vlasnik primeti da je štene malaksalo, da povraća, gubi apetit i ima retku stolicu. Ovi simptomi mogu biti dovoljan razlog odlaska kod veterinara. Lečenje ove bolesti iziskuje dosta vremena, strpljenja i troškova, a često se završava uginućem. Samim tim, treba pridavati ogroman značaj vakcinaciji i to već u osmoj nedelji života. Kako bi se štene uspešno udomilo, pre svakog udomljavanja treba ispoštovati vakcinalni protokol. Najidealnije vreme za udomljavanje bilo bi tek nakon primljene treće doze. Ovaj protokol se najviše odnosi na štence koji potiču iz azila i odgajivačnica, bez obzira na to da li su njihove majke prethodno bile vakcinisane ili stekle imunitet nakon preležane bolesti. Radi postizanja opšte otpornosti organizma, pored vakcinacije jako je važno da štenci budu očišćeni kako od unutrašnjih, tako i od spoljašnjih parazita. Opšta otpornost organizma šteneta predstavlja važan preduslov za uspešno udomljavanje.

Period inkubacije

Kod pronađene štenadi tek pristigle u dom jako je važno ispratiti ponašanje prvih sedam do četrnaest dana, što se smatra periodom inkubacije virusa. Tokom ovog perioda vlasnik prati zdravstveno stanje šteneta i ukoliko se pojavi bilo koji sImptom koji bi mogao da ukaže na prisustvo bolesti, takvo štene treba testirati na prisustvo virusa. Ukoliko se ispostavi da je pozitivno, odmah se pristupa terapiji. U suprotnom, ukoliko se kod takvog šteneta ne ispolje simptomi, a test na parvovirus bude negativan, takvo štene se vakciniše.